Slobodna Dalmacija: Otac najmlađeg poginulog vatrogasca Marka Stančića nakon izlaska iz glisera napao političare

Stančić medočeka opred Jadrolinijim gliserom Olea. Zamolio me je:- Budete li išta pisali, molim vas ne spominjite nijednog političara. Zaboravite ih, molim vas! Tako misli sva rodbina naših najmilijih koji su stradali na Kornatima. Sve neka bude sram. Ali, nemaju oni srama... Izuzetak su trojica, koji su dobri ljudi, koji su ljudine. I ne samo meni. To su Ranko Ostojić, Ante Prkačin i načelnik općine Tisno Ivan Klarin. Jebe se meni koja su oni stranka i jesu li uopće koja stranka, menije važno samo jedno: to su dobri i čestiti ljudi! I ovdje s nama su kao dobri ljudi, a ne kao političari...Sjeo sam do Ante Prkačina. Imao je potrebu reći mi ovo:- Zovu mene na svadbe, da im pjevam, da ih uveseljavam. Iz istoga razloga zovu me na rođendane, zabave... Nitko dosad me nije pozvao da dijelim tugu s njim. Zato sam odmah prihvatio poziv gospodina Stančića, evo me da se poklonim tim mladim nesretnim ljudima, da podijelim tugu s njihovim obiteljima. To što su me pozvali je znak da me cijene kao čovjeka, na to sam posebno ponosan...Gliser je pristao na Kornate, sakupili su se neki ministri, poznati regionalni i lokalni političari. Dao sam riječ Dinko Stančiću da ih neću spominjati, zato moram spomenuti što je on učinio. Izletio je na vrata glisera, zavikao:- Ubili ste mi sina, pička li vam materina! Ubili ste nam djecu. I sad skrivate istinu... Zašto skrivate istinu? Zašto?Supruga ga je potezala za majicu, molila da se smiri, no onje nije poslušao:- Ovdje ste radi predizborne kampanje, došli ste radi sebe. Djeca su nam ubijena ovdje u kamenu, a sad ubijate i nas jer sakrivate istinu o njihovoj pogibiji...Muk. Kolona jekrenulau uspon na brdo gdje je mjesto pogibije mladih vatrogasaca. Jedino što se vidi jesu kamen i nebo. I poneka travka. Počinju jecaji, plač... Jedna starica sjela je na kamen, ne može dalje. A onda nešto nestvarno: mladićbeznoge, s dvije štake penje se po kamenjaru premakriževima da bi se poklonio prijateljima, sumje-štanima, znancima!Na vrhu opet ista slika. Kamen. Nebo. I poneka travka. Obilazim kamene križeve. Svuda jecaji, suze... Starija žena se udara šakama u glavu. Plače. Pada. Priskaču joj u pomoć. Daju joj vode. Dolazi sebi. Pali svijeću, stavlja cvijeće... Cvijeće i svijeće pokraj svakog kamenog križa. Malo dalje jedna spomen-ploča. Uz nju četiri žene. Na spomen-ploči slika mladog čovjeka, piše: Dino Klarić 1974. - 2007. Ispod imena i slike tekst: Na ovom sivom kamenu u tajnom plamenu otišao si u vječnost, naš voljeni Dino.Razgovaram s njegovom majkom Anđelkom. Suznih očiju govori:- Svi miroditelji želimo samo jedno - istinu! Zašto nam lažu, zašto nas ubijaju? Jeste li ih vidjeli dolje? Njih političare. Najsretniji su kad nas ne vide... Doznat će se prava istina, mora se doznati. Ako ne dok smo mi živi, onda će je doznati naša djeca, unuci...Oni su žrtve, a ne heroji!Supruga poginulog vatrogasca Dina, Živana Klarić gleda u muževu sliku:- Pet sati su ti mladi ljudi umirali ovdje po pasjoj vrućini, pet sati... Bez ičije pomoći! To sve govori. I sad nam lažu, besramno lažu...Anđelka Klarić dodaje:- Sad nam govore da su naša djeca heroji. Mrtvi heroji. Oni su radili svoj posao, nisu oni nikakvi heroji. Znate li što su naša nesretna poginula djeca? Oni su žrtve! Zapišite to, molim vas, oni su žrtve. Evo sam sinu ovdje posadila maslinu...Spuštam se do mula. Ne bih želio nikoga uvrijediti, nanijeti mu bol, ali ne mogu ne napisati ono o čemu sam tada mislio: kako je ta mladost mogla izgorjeti u ovom kamenjaru!? Kako? Samo kamen nakamenu. I poneka travka. Nevjerojatno! Istina se mora znati. Mora!Klanjam im se!