EKSPLOZIVNE SMJESE PRAŠINA SA ZRAKOM

Eksplozivne smjese sa zrakom ne tvore samo zapaljivi plinovi, pare i maglice, već se isto tako ponašaju i prašine u smjesi sa zrakom.

Sitna prašina krutih gorivih tijela (npr. ugljena, sumpora, drveta, papira i dr.) koja lebdi u zraku može u određenim koncentracijama tvoriti eksplozivne smjese.

U praksi, međutim, ne postoji radni prostor u kojem bi za vrijeme redovitog rada postojala tolika količina uzvitlana prašine nalazi se samo u različitim cjevovodima, zatvorenima komorama, ciklonima i dr. no ovdje nema, niti smije biti bilo kakvih elektrouređaja.

Prašina redovito leži staložena u okolini elektrouređaja i gdje je neki vanjski uzrok može uzvitlati i zasititi njome atmosferu do donje granice eksplozivnosti. Zbog toga elektrouređaji nikad izravno ne pale eksplozivnu smjesu prašine i zraka, nego mogu zapaliti neku postojeću eksplozivnu plinsku smjesu (npr. jamske plinove u rudnicima).

Tek se ovom eksplozijom uzvitlava prašina, pa plamen prve eksplozije može zapaliti smjesu prašine i zraka.

Zapaljiva prašina može se zagrijavati na elektrouređajima ako na njima leži u debljim naslagama (npr. preko 5 mm).

Najniža temperatura na površini zagrijane podloge, koja dovodi do paljenja 5 mm debelog staloženog sloja prašine, naziva se temperatura tinjanja staložene prašine.

Temperatura tinjanja snižava se s porastom debljine naslage prašine.

Staložena prašina počinje buktati, uzvitlava se, nastaju male eksplozije dok ne nastane konačna eksplozija uzvitlane prašine.

U tablici su dane  temperature tinjanja staložene prašine i temperature paljenja uzvitlane prašine za neke najvažnije tvari.

PALJENJE ELEKTRIČNOM ISKROM

Kako je već rečeno, za paljenje eksplozivnih smjesa potreban je neki izvor topline koji, između ostalih, može biti i električna iskra.

Istraživanja su pokazala da za paljenje eksplozivnih smjesa može biti dovoljna i posve neznatna energija, no da mogućnost paljenja ne ovisi samo od napona (V) i jakosti (A) struje nego i od raznih drugih uvjeta, kao npr. od oblika, veličine, površine, i vrste materijala kontakata koji prekidaju struju, od brzine kojom se kontakti rastavljaju, od veličine induktivnog otpora u strujnom krugu itd.

Pitanje je, prema tome, dosta složeno i na njega danas još nema konačnog odgovora.

Treba se, dakle, ograničiti na neke već poznate temeljne uvjete, koji se mogu koristiti za sigurnu zaštitu od paljenja kod one vrste elektrouređaja sto nisu zaštićeni nekim drugim poznatim načinom.

 
Istraživanjima je dokazano:

• da je za paljenje dovoljna, pod izvjesnim okolnostima, već i neznatna električna energija i da se samo zanemarivi izvori električne energije, kao npr. fotoćelije, termoelementi i slično, mogu smatrati sigurnima i u slučajevima kada strujni krugovi imaju i induktivnih otpora,
• da se snižavanjem napona može spriječiti paljenje u strujnim krugovima bez induktivnih otpora,
• da se snižavanjem napona ne može postići sigurna zaštita od paljenja u svakom slučaju kad u strujnom krugu ima znatnih induktivnih otpora,

 
Upotreba strujnih krugova koji kod prekida ili kratkog spoja mogu zapaliti eksplozivne smjese, predstavljaju problem samosigurnosti koji spada u eksplozivnu zaštitu.

Paljenje eksplozivne smjese može se izazvati i nakupljenim nabojem na izoliranim dijelovima (statički naboj).

Naime, dovođenjem takvog dijela u blizinu dijelova koji imaju drugačiji potencijal može doći do preskoka iskre koja postaje uzročnik paljenja.


Autor: VĐ
www.zastita.com.hr