Vatrogastvo na tlu Hrvatske

Vatrogastvo na tlu Hrvatske

Prvi propisi u vatrogastvu

Počeci dobrovoljnog vatrogastva u Hrvatskoj

Utemeljenje Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice

Gjuro Stjepan Deželić - otac hrvatskog vatrogastva

Mirko Kolarić - učitelj hrvatskog vatrogastva

Hrvatsko vatrogastvo pod okriljem zajednice

Vatrogastvo na tlu Hrvatske 

Organizacija vatrogastva u Hrvatskoj ima svoju pretpovijest koja se temelji na razvoju ukupne zaštite od požara i vatrogastva na području Hrvatske.
            Već i antički Rim u razdoblju prije Krista poznavao je organiziranu protupožarnu zaštitu koja je najprije djelovala u postrojbama sastavljenim od robova čiji je zadatak bio sprječavanje i gašenje požara u vilama i na imanjima rimskih patricija.
            Organizirano vatrogastvo na tlu današnje Hrvatske moguće je pratiti od 35. godine prije Krista, otkako je Oktavijan počeo osvajati Iliriju pa sve do propasti Zapadnorimskog carstva.
            Usporedo s razvojem zaštite od požara i vatrogasne organizacije, Rimljani su unapređivali i preventivne mjere zaštite koje su bile dijelom urbanističkih i građevinskih propisa. Organizaciju vatrogasne službe rimska uprava nastojala je uspostaviti i u svojim pokrajinama, pa i na području današnje Hrvatske.
            Značajan napredak u organiziranoj vatrogasnoj službi u starom Rimu bilježi se u doba rimskog cara Augusta (63. godina pr. Kr. Do 14. godine nove ere). Tada je August organizirao moćne vatrogasne postrojbe koje su se sastojale od sedam kohorti, što odgovara jačini sedam bojnih vatrogasaca. Podređeni jednom zapovjedniku, vatrogasci su bili stacionirani u pojedinim dijelovima grada u vatrogasnim vojarnama zvanim castra. Osnovna rimska vatrogasna postrojba poznavala je već i podjelu vatrogasaca po dužnostima.
            Istodobno su i rimski obrtnici organizirali radi vlastite obrane od požara, osnivanjem po djelatnostima i od svojih ljudi, udruženja dobrovoljnih vatrogasaca na cehovskoj osnovi.
Prvi dobrovoljni cehovski vatrogasci bili su kovači, zlatari i drugi koji se u svojoj djelatnosti služe vatrom – ognjištem. Smatralo se da će u njih lakše buknuti požar nego, primjerice, u krojača.
Dobrovoljno vatrogastvo Rima sačinjavala su četiri ceha (“collegium”): fabri (kovači, kamenoklesari, metalci), centonariji (krojači, tekstilci, kožari), dendrofori (tesari, kolari i druge drvne struke), tignariji (zidari i svi ostali u svezi s gradnjom kuća). Na čelu je bila društvena uprava s jednim od majstora (“magister”), a operativno- zapovjedničku djelatnost obnašao je “prefekt”.
Prefekt je imao u svojim rukama cjelokupno tehničko rukovodstvo kako na požarištu, tako i kod izvođenja vježbi te je imao ista ovlaštenja kao i praefektus vigilium kod zvaničnih vatrogasaca.
Takvo dobrovoljno vatrogastvo bilo je najrazvijenije tijekom II. i III. stoljeća, jer su tadašnji vladari pridavali veliku važnost toj organizaciji za mjesto i okolicu, te im povjeravali vršenje te službe u manjim mjestima. To potvrđuje i odluka cara Konstantina iz 315. godine u kojoj, između ostaloga, stoji: (...) “dentrofori u svim mjestima gdje djeluju, moraju se udružiti sa centonarima i fabrima, jer je nužno da se čim više ojačaju.”
Služba obrane od požara bila je organizirana i po ostalim rimskim gradovima, pa i na tlu današnje Hrvatske. Dobrovoljni vatrogasci u ono doba bili su u Osijeku, Sisku, Solinu, Puli, a možda i u Varaždinskim Toplicama, Sv. Martinu na Muri, Daruvaru i drugim rimskim mjestima. U Osijeku, a vjerojatno i u drugim središtima, bilo je i prvo udruženje – Mursijsko udruženje vatrogasaca s zapovjednikom Titom Flavijem Martinom.
            Stanovništvo srednjovjekovnih gradova i naselja nastojalo se suprotstavljati požarnoj stihiji organizacijom ljudi za gašenje, preventivnim mjerama za sprječavanje požara, pa i propisima. Protupožarne su uredbe određivale način gradnje kuća, građevinske materijale za pokrivanje zgrada i potrebnu vatrogasnu opremu za gašenje.

 

Prvi propisi u vatrogastvu


Organiziranost starih Dubrovčana često je dolazila do izražaja u mnogim djelatnostima, pa i u pogledu zaštite od požara. O tome svjedoče odredbe dubrovačkog Statuta iz 1272. godine.
            Obrana od požara ugrađena je i u statute drugih primorskih gradova, posebno glede utvrđivanja kazni za namjerno izazivanje požara.
            U kontinentalnom dijelu zemlje u Varaždinu nalazimo zapis iz 1588. koji se odnosi na zaštitu od požara. Samobor 1741. god. donosi propis u obliku naredbe o sprječavanju požara i skrbi o vatri.
            Pojačanu aktivnost na obrani od požara bilježi se u 18. stoljeću u vrijeme Marije Terezije, pod čiju krunu je preko Ugarske pripadala i Hrvatska. Naime, 1768. god. kraljica donosi naredbu, tzv. “požarnički propis”, po kojoj zemlje monarhije moraju donijeti podrobnije propise za svoja područja.
            Temeljem te kraljičine naredbe svi dotadašnji propisi u gradovima i trgovištima morali su se uskladiti s novim propisom na razini pojedine države. Ta je naredba bila i temeljem prvog propisivanja obrane od požara na tlu Hrvatske.
            Potom je Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donijelo 1768. god. prvi propis za obranu od požara na razini Hrvatske pod nazivom: “Osnova kako bi se mogli spriječiti požari u slobodnim kraljevskim gradovima i trgovištima”. Ovaj propis bio je poticaj i podloga za donošenje prvih akata, mjera i naredbi u pogledu obrane od požara za gradove Hrvatske. Samobor izdaje propise 1772, 1788. i 1794. god. ili nadopunjuje i usklađuje postojeće. Prvi vatrogasni red donesen je 1807. godine u građanskoj Hrvatskoj (Križevci) te u Vojnoj krajini (Otočac), dok Otočac 1811. godine donosi i prvu uredbu o kaznama za one osobe koje iz nepažnje ili nehaja uzrokuju požar. U Požegi nastaje prvi propis 1824. god., te 1834. god., poznat po odrednicama o vodoopskrbi. Slavonski Brod uređuje obranu od požara 1834. god., navodeći u svojem propisu i “vatroobrambenu četu”. Karlovac donosi propis koji se odnosi na zaštitu od požara 1813, pa zatim 1866. god. Osijek je to učinio 1839. god. Obrana od požara, koliko god napredovala donošenjem tzv. požarnih redova i sl., nije bila potpuna ni dovoljna. Propisi nisu sadržavali konkretne mjere i obveze u pogledu organizacije gašenja požara, te su često požari pustošili gradove i naselja.
            Za mjesta pod vojnom upravom, u Vojnoj krajini osamdesetih godina 18. stoljeća, postojao je vatrogasni red: “Feuer Ordnung”. Po tom propisu određena su mjesta koja su bila opskrbljena opremom za gašenje požara.
            Tijekom srednjeg vijeka sve do 19. stoljeća cehovska organizacija bila je temelj vatrogastva. U 19. stoljeću, gotovo  stotinu godina nakon prvog propisa za obranu od požara, za područje Hrvatske propisuju se 1857. god. nove požarne smjernice iz Beča. Već iste godine Zagreb donosi propis za obranu od požara tzv. “Gasnik”, a Varaždin “Redarstveno požarnički red”.

Počeci dobrovoljnog vatrogastva u Hrvatskoj

Dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj oslanjalo se na tradicije europskoga dobrovoljnog vatrogastva, ponajprije onog u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj.
            Počeci dobrovoljnoga vatrogastva na europskom kontinentu vezani su uz njemačke gradove Meissen i Durlach. Srpnja 1841. godine u Meissenu je osnovano prvo vatrogasno društvo pod nazivom “Losch und Pompier Corps”, a pet godina nakon toga, tj. 26. srpnja 1846. godine, poznati proizvođač vatrogasne opreme Karl Metz i građevinski poduzetnik Christian Hengst bili su inicijatori osnivanja dobrovoljnog vatrogasnog društva u gradu Durlachu, nazvavši društvo “Frewilliges Pompier-corps Durlach”.
            Suvremeni razvoj našega dobrovoljnog vatrogastva počeo je godine 1864. u Varaždinu. Varaždinski turpijarski radnik Oton Mayer, kao “putujući kalfa” radeći u obrtničkim radionicama Austrije i južne Njemačke upoznao je suvremena društvena kretanja, te donio u svoj Varaždin ideju slobodnog udruživanja građana u razna, pa i vatrogasna društva.
            U Varaždinu je prema toj zamisli izrasla 17. lipnja 1864. prva dobrovoljna vatrogasna organizacija u nas pod nazivom “Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu” sa 156 članova-osnivača.
            Poslije Varaždina i u drugim hrvatskim gradovima osnivaju se dobrovoljna vatrogasna društva. U Sisku je sljedeće godine, 1865., osnovano dobrovoljno vatrogasno društvo, u Otočcu u Lici 1868, u Ludbregu 1869, u Zagrebu 1870, u Karlovcu i Novoj Gradiški 1871. itd. 

Utemeljenje Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice
Težnja, dakle, da se zaštita od požara učini djelotvornijom i organiziranijom, da se mrežom dobrovoljnih vatrogasnih društava, koja su svojim radom pronijela vrijednosti tadašnjega dobrovoljnog vatrogastva, pokrije što veći prostor Hrvatske, rezultirala je osnivanjem Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice. Punih je trinaest desetljeća prošlo otkako je krenula inicijativa za osnivanjem krovne hrvatske vatrogasne organizacije. Poticaji koji su krenuli 1871. iz Varaždina, preko Zagreba i Siska realizirani su 1876. osnivanjem Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice. U svakom pogledu burnih 130 godina stvaranja hrvatske vatrogasne organizacije bitno je obilježilo i hrvatsku nacionalnu povijest.
            Nacionalna organizacija dobrovoljnih vatrogasnih drušava nastojala je od samih svojih početaka ustanoviti čvrstu organizaciju zaštite od požara i u pogledu zakonskog uređivanja vatrogastva. Zajednica je to uporno i ustrajno činila tijekom svoga rada, o čemu svjedoče i njene mnogobrojne aktivnosti na području vatrogasnog ustroja, izdavačke i drugih djelatnosti. Spomenimo da je 1893. Zajednica podnijela predstavku vlastima za donošenje propisa o obrani od vatre. Budući da vlasti nisu ništa učinile u tom pogledu, Zajednica na čelu sa Đurom Deželićem predlaže 1889. prvi vatrogasni zakon u Hrvatskoj pod nazivom Gasnik za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Godinama je Zajednica nastojala na donošenju zakona, ali su vlasti uporno gušile tu ideju. Sam je Deželić, unatoč tome, sve do svoje smrti 1907. uporno inzistirao na ozakonjenju vatrogastva. Zajednica je još jednom uoči I. svjetskog rata 1913. inzistirala kod Bana na donošenju zakona. To čini i u jugoslovenskoj državi dvadesetih godina. Unatoč otporima ipak je donesen 1933. godine Zakon o organizaciji vatrogastva Kraljevine Jugoslavije.
            Zakonom vatrogasne organizacije dobivaju svoj pravni status premda se sputava svaka sloboda i inicijativa u vatrogastvu. Režimska kontrola organizacije konačno rezultira 1937. raskidom Vatrogasne zajednice Savske banovine s Vatrogasnim savezom Kraljevine Jugoslavije. Bila je to jedina udruga u Kraljevini i u Savskoj banovini koja je učinila takav radikalan rez. Premda je Zajednica time dovedena u težak financijski položaj i izolaciju, hrvatski su vatrogasci tim činom još jednom manifestirali svoju slobodarsku i neovisnu tradiciju.
            Vatrogasna organizacija opstaje i u teškim godinama II. svjetskog rata. Premda pod stalnom kontrolom i pritiscima vlasti NDH, slobodarski duh hrvatskog vatrogastva potvrdio se sudjelovanjem mnogih vatrogasaca u antifašističkoj borbi.
            Obnova poratnog vatrogastva otpočela je pod okriljem povjerenika za vatrogastvo i donošenjem Zakona o organizaciji Narodne milicije 1946. Međutim, desetljećima stara tradicija dobrovoljnog vatrogastva u Hrvatskoj potvrđena je nekoliko godina potom donošenjem Zakona o dobrovoljnim vatrogasnim društvima NRH 1948. i osnivanjem Saveza dobrovoljnih vatrogasnih društava 1949. U takvim se okolnostima i profesionalno vatrogastvo izdvaja iz Narodne milicije 1954. Na Kongresu vatrogasaca Hrvatske 1955. potvrđeno je zajedništvo profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca pod okriljem Vatrogasnog saveza Hrvatske. Kao krovna vatrogasna organizacija, Vatrogasni savez je pridonio do kraja osamdesetih godina uzletu vatrogstva na svim područjima preventivnog, operativnog, strukovnog i društvenog rada.

            U ozračju Domovinskog rata i uz obrazloženje posljedicama toga rata, 1993. profesionalno vatrogastvo pridruženo je Ministarstvu unutarnjih poslova temeljem prvog Zakona o vatrogastvu u neovisnoj Hrvatskoj. Time je zapravo centralizirano vatrogastvo razdvajanjem profesionalnog i dobrovoljnog vatrogastva, te slabljenjem dobrovoljnog segmenta vatrogastva. Neracionalnost i dvojnost u zapovjednoj liniji i na drugim područjima vatrogastva rezultiralo je upornim zalaganjem Zajednice, ozakonjenjem decentralizacije vatrogastva početkom 2000. i vraćanjem profesionalnih postrojbi jedinicama lokalne samouprave. To je i temelj na kojem Hrvatska vatrogasna zajednica izrasta u nacionalnu krovnu vatrogasnu organizaciju, kakva je i bila u pretežnom dijelu svoga 130 godišnjeg rada.

Gjuro Stjepan Deželić - otac hrvatskog vatrogastva

Gjuro Deželić

Gjuro Stjepan Deželić bio je najzanimljivija i (svakako) najangažiranija osoba druge polovice 19. i početka 20. stoljeća u Zagrebu. U mnogim značajnim i važnim događajima ondašnje zagrebačke i hrvatske povijesti bio je na samom njihovu početku, a mnogima je bio i početak. Neumoran radnik, čitava je života više volio stvarati nego uživati plodove učinjenog.
            Rođen je u Ivanić Gradu 25. ožujka 1838. godine. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Zagrebu, a 1862. godine posvetio se studiju prava. Tijekom odvjetničke prakse bio je počasnim bilježnikom Županije zagrebačke, a 1869. godine gospodarskim izvjestiteljem u Zagrebačkom gradskom poglavarstvu. Godinu dana kasnije izabran je za računarskog savjetnika i izvjestitelja gradske blagajne, a već 1872. g. postao je gradskim senatorom. Od 1898. godine službuje kao zamjenik gradskog načelnika Grada Zagreba, a 1906. postaje začasnim (počasnim) građaninom grada Zagreba.
            Od mnogobrojnih priznanja dodijeljenih i iskazanih Gjuri Stjepanu Deželiću, valja istaknuti pohvale gradskog zastupstva Grada Zagreba 1881. godine, Redala su potom odličja kraljevskog viteškog križa, kolajna za višegodišnje službovanje u dobrovoljnom vatrogastvu, odličje za zasluge, da bi mu 9. rujna 1906. godine Skupština Hrvatsko Slavonske vatrogasne zajednice dodijelila "Začastni znak" što je bilo najviše priznanje u hrvatskom vatrogastvu.
            I rodni Ivanić Grad pored Zagreba proglašavaju ga za počasnog građanina. Za doprinos i unapređenje hrvatskog vatrogastva petnaest dobrovoljnih vatrogasnih društava izabralo ga je za svoga počasnog člana.
U Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Zagrebu Gjuro Deželić je neprekidno radio više od trideset godina. Tijekom tog vremena osobito se zalagao za uvođenje hrvatskog jezika u sve oblike djelovanja vatrogasnog društva. Prema zapisnicima Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zagrebu on prevodi godišnji izvještaj na hrvatski jezik i 5. listopada 1877. godine na njegov zahtjev zaključeno je da će se zapisnici odborskih sjednica voditi samo na hrvatskom jeziku.
            I u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Zagrebu od 1870. godine s prekidima djelovala je vatrogasna limena glazba. Opet je među osnivačima i ime Gjure Deželića, koji je svestrano brinuo za nju.
            Za tu vatrogasnu glazbu 1898. godine Ivan pl. Zajc (1832-1914) skladao je na stihove Gjure Deželića "Vatrogasnu himnu".
Godine 1882. napisao je Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce sa zapovijedima i vatrogasnim nazivima na hrvatskom jeziku.
Na prijedlog karlovačkog zapovjednika, Hinka Krapeh, Središnji odbor HSVZ na sjednici 20. svibnja 1895. godine odao je zapisničko priznanje za zasluge u razvijanju hrvatskog vatrogastva Gjuri Deželiću, te ga proglasio za oca  hrvatskog vatrogastva.
Povijesno je nevrednovana zasluga Deželića za razvoj hrvatskog vatrogastva, naročito 1884. g. kada je iz Varaždina povukao Kolarića u Zagreb rekavši mu (1885.) neka čita, uči i piše o vatrogastvu, a da mu je on uvijek na raspolaganju za pomoć. Nakon toga Kolarić je krenuo na "vatrogasni put u svijet", pisao, imenovan za učitelja "vatrogasne struke".
Gjuro Deželić je dugi niz godina pisao razne stručne članke iz zaštite od požara i vatrogastva. Pratio je europske stručne časopise, jer je dobro poznavao nekoliko jezika (5), i nastojao je svoje spoznaje i zapažanja što jednostavnije saopćiti u časopisu.
Gjuro Deželić dugi je niz godina tražio, sve do svoje smrti, da se prihvati Hrvatski vatrogasni zakon.
            Gjuro Deželić je svečano proslavio pedesetu obljetnicu svoga književnog i javnog rada u Zagrebu 15. i 16. kolovoza 1906. godine. Svečaru su odali priznanja mnoge osobe onog doba, kulturno-umjetnička društva Zagreba i Hrvatske, udruženja, ustanove i dr. Izrađena je tzv. "Spomen-adresa" s više od 10.000 potpisa iz svih hrvatskih krajeva, priređena je bakljada ulicama grada, podoknica, pa svečana misa, banket, izrađena je zlatna spomen-kolajna, predan zlatni lovor-vijenac, dar dobrovoljnih vatrogasnih društava i dr.
            Otac hrvatskog vatrogastva Gjuro Stjepan Deželić umro je 28. listopada 1907. godine u 70. godini života.
            Vatrogasna zajednica Savske banovine, pri proslavi 60. obljetnice Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice 1937. godine postavila je Gjuri Deželiću (1838-1907), ocu hrvatskog vatrogastva, spomenik u Zagrebu. Spomenik je izradio Frane Cota (1898-1951), hrvatski kipar i arhitekt, učenik Ivana Meštrovića (1893-1962). Podnožje od crnog mramora pripremio je Lovro Bilinić (1899-1994), arhitekt. Sam spomenik je težak 300 kg, odliven je u radionici Umjetničke akademije u Zagrebu i za njega je plaćeno 50.000 dinara.
            Osim spomenika u Zagrebu, i u Ivanić-Gradu, rodnom mjestu Gjure Deželića, postavljena je spomen-ploča Deželiću 13. rujna 1931. godine (Vatrogasni vjesnik, 1931).
Spomenik Gjuri Deželiću, postavljen u malom parku na uglu Prilaza Gjure Deželića (nakon Drugog svjetskog rata Prilaz Gjure Deželića proglašen je Prilazom Jugoslavenske narodne armije) iznenada je jedne noći 1963. godine prenesen i postavljen u Vrančićevu ulicu blizu zgrade Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagreb.
            U sklopu obilježavanja 120. obljetnice Hrvatske vatrogasne zajednice, 20. rujna 1996, ponovno je u parku na križanju Deželićeva prilaza i Frankopanske ulice, postavljen spomenik Gjuri Stjepanu Deželiću, ocu hrvatskog vatrogastva i velikom hrvatskom književniku. Svečanosti su prisustvovali  uz 1200 vatrogasaca dr. Franjo Gregurić, predsjednik Zajednice, Marina Dropulić-Matulović, gradonačelnica Grada Zagreba, dr. Juraj Kolarić, veliki meštar Družbe "Braća hrvatskog zmaja", predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane, članovi Družbe Braća hrvatskog zmaja i izaslanstva vatrogasaca Austrije, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Slovenije i Ukrajine. Inicijativom Hrvatske vatrogasne zajednice i Družbe Braća hrvatskog zmaja te posebno zaslugom dr. Franje Gregurića i Marine Matulović-Dropulić, spomenik je obnovljen i ponovno postavljen na isto mjesto na kojem je otkriven 1937. godine.
            U Ivanić Gradu je u Osnovnoj školi Gjure S. Deželića 1998. godine, uz Dan škole, obilježena i 160. obljetnica Deželićeva rođenja. Tom prigodom je u predvorju škole otkriveno reljefno spomen-poprsje Gjure Stjepana Deželića, rad akademskog kipara Stipe Sikirice.

 

Mirko Kolarić - učitelj hrvatskog vatrogastva

Mirko Kolarić


Radu Zajednice odano je priznanje 1891. kada je priznata potreba za vatrogasnim učiteljem. Ta je dužnost povjerena vježbatelju i “gasilanaru” vatrogasnog društva u Zagrebu. Naredbom Banske uprave Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu 1891. godine Mirko Kolarić je postavljen za hrvatskog učitelja “Vatrogasne struke”.
Mirko Kolarić rodio se 18. listopada 1850. godine u Varaždinu. Pučku školu završio je u Grubišnom Polju, a niže razrede gimnazije u Varaždinu. Izučio je brijački zanat i jedanaest godina samostalno vodio brijačnicu u Varaždinu. U osamnaestoj godini (1868) života priključio se kao dobrovoljni vatrogasac Prvom hrvatskom dobrovoljnom vatrogasnom zboru u Varaždinu, četiri godine nakon njegova osnivanja (1864). U početku je bio "štrcar", a zatim "vođa štrcara", "vježbatelj", "gasilanar" (spremištar), zapovjednik vatrogasne jedinice i član Upravnog odbora.
            Na prijedlog Đure Deželića, predsjednika Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zagrebu, na mjesto "vježbatelja" i "gasilanara" postavlja se Mirko Kolarić bez natječaja, ali uz uvjet da se podvrgne ispitu pred komisijom, kojoj su prisustvovali svi časnici Dobrovoljnoga vatrogasnog društva u Zagrebu, potpuno je zadovoljio i 1. travnja 1884. nastupio na dužnost. Trudio se da se uredi "gasilana", da se nabavi potrebna vatrogasna oprema i pripremi vatrogasna jedinica za sve akcije gašenja požara.  
Mirko Kolarić je 14. kolovoza 1893. izabran za tajnika Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice i na toj dužnosti ostao je 35 godina, tj. do 1928. godine. U početku je djelovao zajedno s predsjednikom Đurom Deželićem, ali poslije njegove smrti samostalno. Bio je vrlo sposoban u razvijanju raznovrsnih aktivnosti na području vatrogastva, organizirao je tečajeve za osposobljavanje vatrogasaca, napisao je mnogobrojne vatrogasne priručnike, ukazivao vatrogasnim društvima na slabosti. Pomagao je dobrovoljnim vatrogasnim društvima u Hrvatskoj, Slavoniji, ali i u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini.
Mirko Kolarić je umro 25. rujna 1938. u Zagrebu. Najveće priznanje Mirku Kolariću, svom članu i zapovjedniku vatrogasne jedinice i hrvatskom vatrogasnom učitelju, odali su vatrogasci Prvoga hrvatskoga dobrovoljnoga vatrogasnog zbora u Varaždinu postavivši u dvorištu svoga Vatrogasnog doma 1991. godine njegovo poprsje. Osim toga, već dugi niz godina Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu organizira tzv. "Memorijal Mirka Kolarića".

 

Hrvatsko vatrogastvo pod okriljem zajednice

  O tome da je sadržajno Zajednica imala ulogu i zadatke krovne institucije hrvatskoga vatrogastva kazuje i bogata izdavačka aktivnost koja je neusporediva s aktivnošću državnih institucija koje su u nekim razdobljima preuzimale profesionalno vatrogastvo i stručno osposobljavanje.

Primjerice “Vatrogasni vjesnik”, glasilo hrvatskih vatrogasaca utemeljen je 1892. Od desetine stručnih naslova tog vremena izdvajamo Deželićev  “Obučevnik” iz 1882. godine, “Obći vatrogasni propisi” iz 1891. godine., “Vatrogasne štrcaljke” iz 1901. prvi poznati “Vatrogasni kalendar” iz 1909. “Propisnik i vježbovnik” iz 1932. “Taktika” iz 1936., te novije priručnike za vatrogasna zvanja iz osamdesetih godina i vatrogasnu stručnu literaturu koju je tijekom devesetih godina jedino Zajednica izdavala.
Krovna vatrogasna organizacija bila je i pokretačem projekata od nacionalnog značenja, poput osnivanja Zajednice osiguranja Croatia koja je 1884. na poticaj Đure Deželića i Zajednice osnovana kao zadruga za osiguranje protiv požara.
Valja spomenuti i projekt Vatrogasne škole koja je na poticaj Zajednice otpočela s radom 1957. godine.
Spomenimo i prvi Muzej hrvatskog vatrogastva koji je, inicijativom i potporom Zajednice, izgrađen i otvoren 1994. u Varaždinu.
Aktivnost Zajednice poznata je i priznata i u europskim krugovima. Međunarodna vatrogasna olimpijada CTIF-a održana je 1966. u Karlovcu, a sada će po drugi puta biti održana 2005. godine u Varaždinu.
Zajednica 1992. ulazi u punopravno članstvo CTIF-a, a 1993. u članstvo Svjetske vatrogasne organizacije.